PREOBRAŽENJA (IZABRANE PESME)

Antun Branko Šimić bio je jedan od malobrojnih ljudi predatih duhu, jedan od malobrojnih idealista koji svojim dubokim, tamnim, ozbiljnim pogledom prate samo delatnost misli i koji su spasli svoj razum od privlačnog, nasmejanog vrtloga frivolnosti, zgodne površnosti, trenutnog zadovoljenja.(Marko Ristić)

U žudnji za zdravljem, za fizičkom moći, u rasponu psihičkih snaga i fizičkih klonuća rodila se pjesma tjelesnosti, pjesma tijelu, koje sačinjava sve, izvan kojega nema spasa; pjesma trupini, truplu, lesu, plotu, krvi, puti, mesu, šumoru u žilama, vatrama u venama; pjesma tijelu, koje nosi život i koje daje posvemašnju smrt. U toj himni tijelu, u tom jauku nad lešom, iz njega i u njemu rađa se krik, vrisak, molitva bogu i konačna rezignacija, totalna sumnja, praznina, pomirenje. U tom tjelesnom raspeću on je napisao najdublje pjesme o ženama u našoj literaturi.(Ivan Goran Kovačić)

Premda je za života objavio samo jednu zbirku pesama (Preobraženja, 1920), A. B. Šimić je svojom meteorskom pojavom i intenzivnim unutrašnjim izgaranjem u međuprostoru vezanog i slobodnog stiha uspeo da sublimira nadanja i trvenja celokupnog pesničkog iskustva epohe. Od mladićkih nemira i rastrzanosti, obojenih matoševskim impresionizmom, preko duhovne teskobe i egzistencijalne samoće, tonirane melanholijom nemačkog ekspresionizma, do spuštanja pogleda sa astralnih visina na telo siromaha i malograđansku hipokriziju – Šimićeva lirika krajnjeg subjektivizma ogledalo je nemoći čoveka pred ključnim pitanjima života i svemira.