ODJECI REČI

Različite tradicije živele su kao daleki odjeci reči u doživljajima, sećanjima i maštanjima pisaca o kojima je reč u ovoj knjizi. Te tradicije, kao kulturno nasleđe koje se ogleda u jeziku, bile su tim piscima raznoliki ključevi za razumevanje ličnog iskustva i stvaralačkih potreba, a često su rasvetljavale i smisao njihovog ličnog, neposrednog iskustva - kako kod Njegoša, Sterije i Kočića, tako i kod Andrića, Ćopića, Boška Petrovića, Oldosa Hakslija, Borislava Pekića, Dobrice Ćosića, T. S. Eliota, Matije Bećkovića, Rajka Petrova Noga, Miroslava Maksimovića, "đorđa Sladoja i drugih. Stoga je umetnička reč tih pisaca u znaku dijaloga sadašnjosti s prošlošću i budućnošću, a zahvaljujući prostorima jezika, kao drevne „postojbine i utočišta lepote i smisla" u tim dijalozima mrtvi razgovaraju sa živima, a živi s nerođenima.