AUTOBUSNE BILJEŠKE

Postoje knjige koje kao da smo prethodno sanjali. Dogode se onda kad se iskustvo ili priča u njima, poklapa s našim važnim sjećanjima. E takva je, u mome slučaju, knjiga Autobusne bilješke Selvedina Avdića. Pisac zapisuje svakodnevne situacije, dijelove razgovora, slike usput viđene na svojim putovanjima. . .Zanimljivo je da se knjiga završava jakim kontrastom. Nakon što je pandemija korona virusa zaustavila pokret u svijetu, suspendirana su putovanja između gradova, a u tom periodu Avdić je bilježio fragmente okupljene oko naslova ‘Putovanja po sobi’. U svome kontrastu, ta se dva dijela knjige jedan prema drugome odnose kao ogledala, i daju ključ za čitanje. Stanjem zaustavljenosti se bave Autobusne bilješke. Ova knjiga mi je važna jer je na posredan način rekonstruirala i dijelove moje prošlosti, ali je prije svega bitna jer mi otkriva da ovaj naš svijet živi u zaustavljenom vremenu, da nekih vidljivih promjena u proteklih trideset godina ovdje nije bilo. Zapravo, vrijeme nije stalo, već ‘za nas život stoji’, kako to i pisac sugerira u prvom fragmentu knjige: ‘Samo nam se čini da se pomjeramo. Kao kada sjedimo u parki-ranom autobusu – vozilo pored našega polazi sa perona a nama se učini da se i mi krećemo. Ali ne, nigdje mi ne idemo. Vrijeme prolazi, život stoji. Sjedimo u parkiranom autobusu.’“Iz pogovora Semezdina Mehmedinovića